ČOVJEK - U spomen i sjećanje na našeg pokojnog Doktora
dr. Ivan Bagarić, 11.11.1961. – 09.05.2019.
(Iv 11, 25 - 26)
“Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.
I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.”
Kada nas je prije tri godine zemaljski napustio ''Naš Doktor'', kako smo ga svi u selu zvali, između brojnih članaka i oproštajnih govora koje smo tada čitali ili slušali, netko je smisleno i vrlo jednostavno napisao ''Umro je čovjek''.
Mi koji smo ga dobro poznavali, s njim zajedno odrastali i živjeli, igrali lopte, dijelili vesele i tegobne životne trenutke, tada nismo mogli izreći ni riječi. Samo šutnja, suze, bol i nevjerica. Zgrčena brada, stegnuto grlo i stisak u grudima učinili su nas nijemima. Sve što smo mislili i trebali reći ostalo je skupljeno i svezano u našim srcima. Na spomen i sjećanje grudi nam se stežu i danas. Stezati će se dok živimo i pamtimo.
Ipak, danas, tri godine nakon tog za sve nas šokantnog i tužnog dana, uz ono ''Umro je čovjek'', imam potrebu otvoriti srce i reći: Tog dana umro je i jedan dio mene. Umro je dio svih nas!
Da, umro je. U tišini otišao s ovoga svijeta.
Ali žive plodovi, sjećanja i uspomene. Živi sve ono što je učinio i ostavio nama, zajednici, narodu. Živi njegov duh. Pokazuje nam put. Put koji govori kako se živi i umire u ovom turobnom svijetu.
Ako se iskreno zagledamo u Ivanov život naći ćemo obilje oglednih primjera kako se kao čovjek možemo suočiti s poteškoćama, neprilikama i izazovima koje svaki život nosi. Možemo naći i odgovore na ona suštinska pitanja o smislu života.
Kao prvo i osnovno možemo naučiti kako koračati kroz život s križem na plećima ali s čvrstom vjerom u onog koji je nosio križ za sve nas, raspet i umro na križu. U takvoj vjeri shvatiti, prihvatiti i živjeti evanđeosku istinu da ništa dobra na zemlji ne možemo napraviti bez pomoći Božje.
A onda dalje možemo naći odgovore na mnoga životna pitanja i izazove s kojima se nerijetko i sami susrećemo.
Kako odrastati bez oca, slušati i poštovati brata i mater; učiti, rasti i razvijati se. Preuzeti ulogu skrbnika za strica i strinu koji nisu imali djece ili ulogu oca za bratovu djecu koja su ostala bez svoga oca. Kako ostati čvrst nakon doživljene tragedije i žalosti u obitelji. Biti oslonac kada je neizmjerno teško. Poštovati i voljeti stare, bolesne. Uzdizati obitelj i odgajati svoju djecu.
Kako uvijek biti na raspolaganju, javiti se, posjetiti, savjetovati, usmjeravati, pogurati. Strpljivo i obzirno kada smo sami nerazumni, nestrpljivi, sebični.
Neumorno zvati i okupljati djecu, mlade, sve koji mogu stajati na nogama i šutnuti loptu. Srcem igrati, strastveno, jedinstveno, … primanje, trzaj, okret, šut ili duga lopta pred gol, ''u trepavicu'' kako bi rekao … nezaboravno, neponovljivo.
Iskreno i od srca obradovati, utješiti i ohrabriti dijete, starca, bolesnika, ožalošćenog, siromaha, ...
Kako trpjeti i oprostiti, ne posustajati kada se uspori, zapne, pogriješi ili padne. Preuzeti odgovornost kada je najteže, uzdići se iz pokvarenosti ovoga svijeta i uzdignute glave ići kroz život.
Kako ostati jednostavan, pristupačan i ponizan kada si po zvanju, znanju ili funkciji iznad. Davati sve od sebe za obitelj, prijatelje, rođake, poznanike, za čovjeka, za Crkvu i za svoj hrvatski narod. Za ljude!
Istinu javno svjedočiti, zatočene posjetiti i ohrabriti, nadu dati.
Kako ostaviti autentični trag i otisak ma gdje se pojavio. Otisak tradicije, odgoja, izričaja, privrženosti, ljubavi, vjere, … otisak nas!
Upečatljiv, poseban, uvijek svoj. Uvijek naš!
I na kraju, ono suštinsko, kako biti spreman na poziv za kojeg nikada ne znamo kada će doći. Poziv s neba. Trenutak prijelaza u kojem se u sekundi rasvijetli cijeli naš život.
Ivan je u tom trenutku duboko vjerujem bio spreman stati pred lice Svevišnjega s karakterističnim osmjehom na licu i reći: ''Evo me Oče! Tvoj sam bio i ostajem“.
Dobro bi bilo da i svi mi s vremena na vrijeme stanemo i razmislimo što ćemo reći kada se takav poziv nama dogodi. A dogodit će se sigurno. Kada? Ne možemo znati. Treba nam živjeti.
Po Božjoj volji do Božje volje uz pomoć jednog i jedinog koji je pravi Put, Istina i Život.
Živjeti i umrijeti kao Čovjek!
Za tebe naš Doktore, naš ''čovječe Božji'', kako si u razgovoru često znao reći, nakon odlaska s ovoga svijeta, kršćanski vjerujemo i znamo, slijedila je zemaljski nedokučiva sreća na nebesima. Neizmjerna sreća kao odgovor i nagrada za ljubav koju si nesebično pružao svima, a najviše onome koji te je kao čovjeka dostojna uživanja u nebeskoj radosti pozvao k sebi tog 9. svibnja 2019. godine.
Naša srca ostaju u trajnoj povezanosti, ispunjena ponosom što si bio i ostao jedan od nas, iz Stepena, Mesihovine, Tomislavgrada, Duvanjskog kraja.
Hvala ti za svako dobro što si učinio ovdje na zemlji! Hvala i Bogu što smo te imali!
Osjećamo i vjerujemo da se i na nebesima, u neumrlom duhu, još uvijek za nas zalažeš i moliš onim istim nepokolebljivim žarom i ustrajnošću. Čini to i dalje. Više nego išta treba nam pomoć i zagovor odozgor!
Do ponovnog susreta, kojemu se u živoj vjeri nadamo i iščekujemo, počivao u vječnoj radosti i miru Božjem!
Z.B. i tvoj Stepen