Spomen na Križni put hrvatskog naroda - svibanj 1945.
Dr. sc. Anđelko Mijatović u predgovoru knjige ‘’ BLEIBURŠKA TRAGEDIJA I KRIŽNI PUT HRVATSKOGA NARODA GODINE 1945.’’ izdane 2007. godine u nakladi Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) piše:
"Hrvatski je narod u četiri godine Drugoga svjetskog rata g. 1941. - 1945. velikim dijelom proživio u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) koja je obuhvaćala većinu područja današnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Nastala je višestoljetnom težnjom naroda, ali i voljom sila Osovine - Kraljevine Italije i Trećega Reicha. Italija je prisvojila najvažniji dio hrvatske obale od Zadra do Splita s većinom otočja, a Mađarska Međimurje i Baranju. Nijemci i Talijani područje NDH-a podijelili su na svoje interesne sfere.
Pripadnici velikosrpske ideje i srpski nacionalisti, poznatiji pod imenom četnici, čim je izbio rat, a posebno nakon proglašenja NDH-a 10. travnja 1941., počeli su napadati hrvatsko katoličko i muslimansko te ostalo nesrpsko pučanstvo; na najokrutniji način ubijati ga, pljačkati i paliti njegovu imovinu. Kad je Njemačka 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez Socijalističkih Republika, jugoslavenski komunisti, predvođeni Josipom Brozom Titom, počeli su napadati njemačke i talijanske oružane snage te institucije NDH-a. Poveli su borbu za vlast i stvaranje nove jugoslavenske (komunističke) države, organizirali su svoja politička tijela, organizacije i vojne postrojbe Narodnooslobodilačke vojske (NOV). Kao saveznici protu-osovinske koalicije bili su obilno pomagani naoružanjem i drugim oblicima te su iz Drugoga svjetskog rata na bivšem jugoslavenskom području izišli kao pobjednici. Tako je u tijeku rata hrvatski narod i ukupno pučanstvo u Hrvatskoj bilo podijeljeno politički, ideološki i vojno, što je pridonijelo općem stradanju svih.
Komunisti su posebno okrutno obračunavali sa stvarnim i mogućim ideološkim protivnicima u tijeku rata. To su nastavili i u završnim ratnim operacijama na tlu bivše Jugoslavije. Tada su se stotine tisuća pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a) i civilnoga pučanstva NDH-a, ali i skupine drugih naroda s područja bivše Jugoslavije, pred zločinima i terorom nove komunističke vlasti te „neizvjesnosti koja ih sve lomi“ (S. Lasić) povlačile prema Sloveniji i Austriji kako bi se tamo stavile pod zaštitu zapadnih saveznika. Većina njih stigla je do Slovenije i Austrije, uz teške borbe i teška stradanja. Tu su bili prisiljeni predati se snagama Jugoslavenske armije (JA) ili britanskim snagama koje su ih, potom, izručile postrojbama Jugoslavenske armije, odnosno novoj vlasti komunističke Demokratske Republike Jugoslavije. Zatim su, protivno Haškim konvencijama o ratnim zarobljenicima iz g. 1907. (“Posebno je zabranjeno… ubiti ili raniti neprijatelja, koji se, položivši oružje i ostavivši bez sredstava obrane, predaje na milost.”) i Ženevskim konvencijama o pravima ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika iz g. 1929. (“Ratnim zarobljenicima mora se uvijek dati ljudski postupak i zaštititi ih posebno protiv čina nasilja, teških uvreda i javne znatiželje.”), postrojbe Jugoslavenske armije, pripadnici sigurnosne jugoslavenske službe Odjel za zaštitu naroda (OZN-a) i komunistički aktivisti masovnim i najokrutnijim zločinima, dotada nepoznatim europskoj civilizaciji, u području Austrije i diljem bivše Jugoslavije poubijali većinu vojnih i civilnih zarobljenika.
Ta su zbivanja, s vrlo teškim posljedicama, u hrvatskom narodu i literaturi općenito poznata pod nazivom Bleiburška tragedija (po mjestu Bleiburgu u Austriji, u čijoj se blizini, na Loibaškom polju, 15. svibnja 1945. predala glavnina Hrvatskih oružanih snaga) i Križni put hrvatskoga naroda g. 1945. kad je to mnoštvo nakon zarobljavanja i predaje, u velikim kolonama upućeno na marševe smrti diljem Jugoslavije, a masovne likvidacije vojnih i civilnih zarobljenika osobito su izvedene već u Sloveniji i dalje na Križnom putu u raznim smjerovima, bez ikakvih sudskih postupaka.
U bivšoj totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji (1945. - 1990.) o tim žrtvama bilo je zabranjeno govoriti i iskazivati im počasti. Tek nakon demokratizacije i uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske istražuje se te žrtve i iskazuje im se poštovanje. … … Povijesne katedre i instituti nedovoljno proučavaju ovaj zločin, a objektivno ukazivanje na komunističke zločine politikantski se prikazuje izjednačavanjem svih zločina.
Ovaj kratki tekst neka bude još jedno podsjećanje Hrvatima i svijetu da je koncem Drugoga svjetskog rata g. 1945., pred očima toga svijeta, nad hrvatskim narodom, samo zato što se opredijelio za svoju državu, učinjen veliki zločin, još uvijek nedovoljno istražen i za koji nitko nije odgovarao. "
Svim sudionicima Križnog puta hrvatskog naroda, među kojima su bili i naši susjedi i rođaci, ubijenima, nestalima i kasnije preminulima, kao i svim ostalim časnim ljudima koji su položili živote za ideale izgradnje hrvatske države tijekom i nakon drugog svjetskog rata daruj Bože molimo te vječni mir i pokoj njihovim dušama na nebesima!
https://www.facebook.com/notes/stepen/stepenjani-poginuli-u-ii-svjetskom-ratu/99190153417/